U ovom zatvoru za dvoje

ja sam našao tvoj osmijeh

i jednu malu poruku.

Nisam vidio što piše

sad papira nema više

moram da te zamišjam.

Ma ista si 'ko prije

ma da to istina nije

kako možeš zaboraviti sreću.

Tužan čovijek šuti

tu i tamo pomisli

da ovaj svijet je pakao.

A u paklu nije hladno

koliko god bilo jadno

to ti je najbitnije.

Sad ti grij tamo

nitko ti ne zamjera

pokrij se dijelima drugih.

I kažeš da je lijepo

da se baš raduješ

vidjeti tu i mene.

A mene pakao neće

znam da za raj nemam sreće

moj će hram zemlja biti.

Bijelim crvima gozba

koja traje tjednima

a ostatci mogu istrunuti.

I čemu da se smiješim

kad se svojom smrti tješim

da će ovo sve prestati.

I kraj, kraj ti neće biti raj

kad te pakao neće

baš nemaš sreće

nek ti zemlja bude mirna.